SRP

Hrvatska je prepuna takozvanih desničarskih tiskovina koje nedvosmisleno pokazuju kako je intelektualna elita tog dijela političkog spektra daleko od bilo kakvog razumijevanja suvremenog svijeta, položaja Hrvatske u njemu, te mjesta pojedinca u društvu i svijetu. Da nisu samo desničari pretplaćeni na nerazumijevanje i neznanje o spomenutim temama jasno pokazuje kako novi, tako i svi prethodni brojevi časopisa za ljevičarsku skolastiku Novi Plamen. Nakon pažljivog čitanja svih članaka, čitatelju nije jasna koja je svrha postojanja te tiskovine i što socijalistička, pa čak i lijeva (jasno ih treba razlikovati), politička opcija dobivaju s njim. U cijelom trinaestom broju časopisa samo dva ili tri članka su vrijedni pažnje. Ostalo su škrabotine zbunjenih, i za vlastitu egzistenciju, uplašenih individua.

Već prvi članak izaziva dvojbe o svrsishodnosti sveopće pismenosti i besplatnog sveučilišnog obrazovanja. Tekst doktora Antuna Vujića, Fragmenti socijaldemokracije u Hrvatskoj uz patetični dodatak, periferija u razbijenom ogledalu ljevice. Poslije ispraznog lamentiranja o stanju hrvatske države, onom kojemu je i sam skupa sa svojim SDP-ovskim pajdašima kumovao, dr. sc. ne može odoljeti svom tipično socijaldemokratskom, poganom, porivu da se vrati u stara dobra vremena Istoka i Zapada i servira nam davno fabriciranu laž da je Zapad ne samo imao socijalnu državu, nego da je ista bila bolja od istočne. Postoje indicije da individue poput rečenog Vujića čak i vjeruju u tu nebulozu. Pri tome ih činjenica da se pod Zapad svakako treba staviti i Latinska Amerika ni najmanje ne uznemiruje. Znamenita socijaldemokratska hipokrizija lakonski prenebregava činjenicu da istom tom Zapadu pripadaju Kanada s malo, te SAD sa skoro nimalo socijalne države. Prenebregava socijalizmom traumatizirani doktor i činjenicu da je socijalna država Zapada o kojoj on drobi postojala u ograničenom broju zapadnoeuropskih zemalja, u ograničenom vremenu, sedamdesetih i osamdesetih godina XX stoljeća. Prenebregava on i pisanje prvog na listi tzv. članova savjeta Plamena, Noama Chomskog, koji je jasno dokazao da je socijalna država Zapadne Europe financirana krvlju Latinske Amerike e da bi se za gologuze urođenike Istočne Europe stvorila fasada sjajnog i raskošnog kapitalizma. Kako smo mi živjeli u mrvu manje staljinističkoj zemlji, imali smo priliku ići u šoping u Trst i Graz, pa tako i vrli doktor AV. Sociološki je i psihološki fenomen da su na šarenu laž manje nasjedali nepismeni seljaci iz bosanskih planina od uvaženih doktora raznih čudnovatih i bespotrebnih znanosti.

Ipak, najinteresantnija teza se nalazi u zaključnom dijelu teksta gdje dr. sc. ustvrđuje da «komunizam i nije pao pred kapitalizmom, nego pred demokracijom, ali je pred kapitalizmom pala i (socijal)demokracija.»  Ova izuzetno smušena rečenica privlači pažnju njenim prvim dijelom. Onim o padu komunizma pred demokracijom. U Rusiji se već dvadeset godina vode vrlo žučne rasprave o povijesti SSSR-a. Posebice o njegovoj propasti. Postoji cijela lepeza stavova. Mnogi znanstvenici i obični građani nerijetko stubokom mijenjaju mišljenja, pa osim klasičnog prelaska iz komunističkog tabora u socijaldemokratske, fašističke i liberalno-demokratske postoje, za razliku od nas, i obrnuti slučajevi. Svejedno, može se osjetiti progres u rješavanju tog problema. S druge strane, u zemljama koje nisu bile dio SSSR-a, koji je bio jedinstvena država u povijesti čovječanstva, a posebice na Zapadu, sve vrvi od imbecilnih objašnjenja među kojima visoko kotira i ovo o pobjedničkoj demokraciji. Od mnoštva vrlo različitih stavova (meni znanih) samo je jedna osoba (bivši operativac CIA-e) kratko, jasno i točno dala dijagnozu. «SSSR se raspao i komunizam pao zbog proturječnosti same marksističko-lenjinističke filozofije.» I upravo tim problemom bi se trebao baviti časopis poput Novog Plamena. Nažalost, to se ne može i neće dogoditi zbog intelektualne limitiranosti i problematičnog moralnog profila gospode koja pišu u njemu.

Klasičan primjer intelektualne limitiranosti (moral je OK), jest mlađahni Goran Marković i njegov članak Kraj jedne epohe ili jed(i)ne alternative?. Nasilno pravljenje paralela između dva oktobarska datuma, 1917 i 1989, pokazuje da je i on krenuo u pravcu hollywoodskog, banalizirajućeg, pristupa povijesti. O tome tko je, kako i zašto podigao željeznu zavjesu se može informirati svatko tko ima imalo intelektualnog poštenja i mrvu radnih navika. Potom bi se moglo saznati da sovjetsko društvo nije bilo eksploatatorsko. I da je isto nedvojbeno bilo socijalističko, da su ga njegovi građani smatrali takvim, i da su građani htjeli da se ono sačuva, što je bilo jasno rečeno na referendumu u ožujku 1991 gdje je 122 milijuna građana, ili 75 % glasača, glasovalo za opstanak Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika.

Marković već godinama ponavlja istu mantru o birokratiziranom sovjetskom društvu a da pritom ne nudi suvislo objašnjenje kako se to dogodilo, zašto su zli birokrati (ako su i kad su) zasjeli na vlast, je li to bio njihov tajni plan ili povijesna zakonomjernost. Mogao bi malo detaljnije proučiti povijest SSSR-a i na svoje iznenađenje otkriti da su se ponajviše birokratizirali izvorni (Lenjinovi) boljševici, da bi potom koristeći očitu analogiju mogao zaključiti da se i on sam već poprilično birokratizirao, te tako ekspresno riješiti zagonetku birokratizacije. Tu je i nezaobilazna Rosa Luxemburg. Jedna od vođa neuspjele revolucije u Njemačkoj. Osoba čije su ideje doživjele potpuni krah na samom početku primjene istih u praksi.

Gdje smo pogriješili, pita se jedan od bezbrojnih disidentskih besprizornika, konkretno mađarski GM Tamas. Ohrabrujuće je da netko od vrlih istočnoeuropskih disidenata priznaje da je pogriješio. To im nikad nije bila karakteristika. GM Tamas će po svemu sudeći imati golemih problema pri traženju odgovora na gornje pitanje, jer je unaprijed isključio veliki dio mogućih rješenja zagonetke. Da stvari ipak ne moraju biti takve pokazuje primjer ruskog disidenta Aleksandra Zinovjeva koji je za života shvatio da se umjesto ispraznom i u suštini izdajničkom disidenstvu trebao posvetiti izgradnji i razvoju svog socijalističkog društva. Prekasno dohvaćena spoznaja.

Do takve spoznaje sasvim sigurno neće doći dr. Guste Santini. Njega je Gospodin naš Isus Krist obdario debelom kožom i neuništivom voljom da ništa ne čini. Tipičan (polu)proizvod naših ekonomskih fakulteta. Jedan od tisuća teologa ekonomije koji su Boga zamijenili nevidljivom rukom tržišta koje su oni svećenici. Oni su, imenom ekonomisti, bili najslabija karika našeg socijalističkog društva. Oni su imali respektabilnu industriju pod sobom. Politika, a posebice Tito, su im otvorili ogromna tržišta. No nitko od njih nije bio u stanju da prepozna, kako mogućnosti tako i probleme i ponuditi rješenja. Ako se tu i tamo pojavilo poneko kvalitetno rješenje u domenu ekonomije ono je dolazilo od strane inženjera koji su za razliku od vrlih nam ekonomista znali razmišljati. Za poteškoće koje su se javljale u našoj ekonomiji jedino rješenje koje su bili u stanju ponuditi je bila devalvacija. Prevedeno na laičke termine, skidanje svake odgovornosti i obveze sa sebe. I prodaja našeg rada po sniženoj cijeni. O takvima ekonomistima, kao i o stanju odnosa u našem socijalističkom društvu, dobru ilustraciju pruža crtica iz knjige dr. Ive Perišina, Hrvatska u svjetskom vrtlogu. Naime, na jednom sastanku vodećih imena jugoslavenske ekonomije s Titom rečena su gospoda, tada samo drugovi, za tadašnje ekonomske probleme SFRJ nudili svoje drugo po rangu omiljeno rješenje. Devalvaciju. Sav Titov komentar je bio da će taj potez narušiti međunarodni ugled Jugoslavije. Toliko o našim ekonomistima i tadašnjem miješanju politike u ekonomiju.

Ipak, najomiljenije rješenje naših ekonomskih sve(ne)znalica je privatizacija. Brigo moja pređi na drugoga. Izgleda da se gospoda ekonomisti razilaze samo po pitanju privatizacijskog pristupa. Na iznenađujuće koncizna i inteligentna pitanja novinarskog dvojca polumarksistički ekonomski ekspert daje nevjerojatno duge i konfuzne odgovore. Nemoguće je čak dešifrirati koliko je knjiga napisao i koje od njih reklamira kroz intervju.

Stanje naše ekonomske znanosti se od sedamdesetih nije niti za jotu promijenilo. Nabolje s takvim kadrom nije bilo moguće, dok se niže od dna  po definiciji ne može. Potpuno je neshvatljivo njihovo posvemašnje nerazumijevanja ekonomskih i financijskih tokova kako u sedamdesetim i osamdesetim godinama tako i sada. Pogotovu u svjetlu činjenice da im se jednostavna istina doslovce cerila i ceri u njihova zbunjena lica. Od mnogobrojnih ekonomskih eksperta koji gotovo svakodnevno gostuju na televidnici ne može se čuti mišljenje koje bi se kvalitetom analize razlikovalo od polupijanih kavanskih mudrijaša.

Da nemamo upropaštenu ekonomiju odgovor dr. Gustinia na zadnje pitanje intervjua bi se mogao protumačiti kao šegačenje ostarjelog fakina. Njemu nije ni u primisli da bi prihvatio neku odgovornu funkciji. Radije bi bio savjetnik. I davao savjete u domenu znanstvene fantastike.

Hrvatska je mala i vrlo neuspješna zemlja koja obiluje izvanredno velikim brojem stručnjaka. Pogotovu u domenu ekonomije. Raduje njihova rastuća samozatajnost, jer bi se zbog njihovog sve manjeg miješanja u ekonomiju mogli dogoditi i neki pozitivni trendovi. A za potpuno ozdravljenje ekonomije u Hrvatskoj najbolja mjera bila bi potpuno uklanjanje «struke» iz ekonomije, dok bi se ministarstvo gospodarstva trebalo dati u ruke policijskom racijom i slučajnim odabirom privedenim prodavačicama s tržnica. Promućurnim Zagorkama i inteligentnim i direktnim Dalmatinkama.

Čudan i nedorečen je intervju s don Vinkom Grubišićem. Zabavna je činjenica da su novinarska pitanja vrlo često duža od don Grubišićevih odgovora. Čini se da i Jobovski strpljivi don Grubišić više nema volje za servisiranje ambicioznih novinarčića.

Intervju s Brunom Bulićem, predsjednikom Sindikata Istre i Kvarnera je pravo osvježenje. Kratka i jezgrovita pitanja i dijagnostički precizni odgovori.

Griješi Salmedin Mesihović u svom članku, Neoliberalizam kao poredak destrukcije, kada tvrdi da su se desile iole značajnije promjene u zapadnim društvima padom SSSR-a. Matrica je ostala ista, premda se ona razvija, dok im SSSR nikad nije bio (nije htio) prijetnja.

Mesihović, kao i većina ljevičara, ne može odoljeti zauzimanju patronizirajućeg stava prema pojedincu. Na ovakvim se detaljima najbolje može uočiti suštinska razlika između ljevičara i socijalista.

Zanimljivo je da nitko od kritičara (neo)liberalnog poretka i ne pokušava dati suvislu analizu njegove pojave i razvoja, a posebice o raspodjeli uloga pojedinaca u njemu.

Mesihovićeva tvrdnje da su kratkoročne donacije i državne intervencije korištene u prevladavanju posljednje financijske krize izvođene po «sovjetskom modelu», pokazuje da i ovaj dr. sc. ne razumije suvremeni svijet, a još manje Sovjetski Savez.

Vrlo ambiciozan, opširan i besmislen članak pompoznog naslova , Mitologija tržišne ekonomije, Dijalektika kapitala, pokazuje kako farsično izgleda smjesa ambicije, neznanja, lijenosti i niskih moralnih kvaliteta autora. Samo ovaj drugi nastavak trakavice se proteže na sedamnaest stranica. Članak ima svoju funkciju i cilj koji se jasno mogu iščitati na samom njegovom početku. Ostatak članka predstavlja zbirku manjih ili većih laži zamotanih u visokoparne floskule.

Ambiciozni nam se autor obračunava s Lenjinovom periodizacijom kapitala na domonopolistički i na monopolistički kapitalizam, i samim Lenjinom s nevjerojatno imbecilnom opaskom da je Lenjin valjda vjerovao da će njegovom smrću nestati kapitalizam. Hvale vrijedna je autorov pokušaj nove periodizacije kapitalizma. Ostaje pitanje gdje on vidi razliku između monopolističkog i globalizacijskog kapitalizma i gdje je uspio iskopati postojanja nikad egzistirjućeg (vidi Marković) državnog (welfare state) kapitalizma. Ukratko, Lenjinova periodizacija kapitalizma je još uvijek i te kako aktualna. U periodizaciju je autor ugurao i SSSR i SFRJ (gdje su Kina, Kuba…) samo da bi iste svrstao u totalitaristički, antitržišni blok zajedno s njihovim desnim pandanima, fašistima. Notorna je činjenica da su nacifašizam i tzv. zapadna liberalna demokracija dvije strane istog totalitarnog novčića. Kao što je činjenica da su kolonijalizam, nacifašizam, neokolonijalizam, globalizam razni pojavni oblici monopolističkog kapitalizma.

Nastavak članka su nabacana naklapanja na nivou tipičnog suvremenog eksperta, odnosno kavanskog mudrijaša. Tajna njihova postojanja i opstanka leži u činjenici da nikada i ni pod koju cijenu ne kvantiziraju svoje stavove, jer bi se isti raspali u prah i pepeo u sudaru s realnošću. Taština je pak autora članka nagnala da načini početničku pogrešku i tisuće riječi, maglovitih izraza i šupljih misli strpa u jednu matematičku formulu. «Formulu kružnog kretanja kapitalizma.»
X – y = α (a + b) = y2
gdje je X tržište, y država, α vrla nam slobodna konkurencija, a je pritisak masa ili proces demokratizacije i b ekonomska kriza. Povijest pamti da je Einstein dopunio Newtona, no zaboravlja da su mnogi lunatici pokušali isto. Činjenica je da je Marxova formula kružnog kretanja kapitala i ovaj put ostala bez svoje nadogradnje.

Kako svaki Jugošvabo zna da je teza o denacifikaciji Nijemaca smiješna floskula, tako i mi koji živimo i radimo na Zapadu vrlo dobro znamo da tamo nikad nisu postojali slobodna konkurencija i tržište. Oni su po svojoj prirodi najveći neprijatelji kapitala i kapitalizma, a monopol, skupa sa svim svojim izvedenicama, jedini izlaz. Jer, istog časa kad nastane, kapital uništava i proždire svaku konkurenciju, svoju braću i sestre.

Nonsens je izjednačavati pritisak masa s procesom demokratizacije. Situacija je upravo obrnuta. Pritisak masa često vodi fašizaciji društva i njegovoj brutalizaciji. Navedena karikatura od formule se ipak može pokazati korisnom ako se predstavi u svojoj karikiranoj formi. Na taj način X ili tržište se treba smatrati terenom po kome kapital slobodno vršlja bez obveza prema društvu koje tamo zatekne, bile to (inicijalno) njihove, a potom afričke, azijske, latinoameričke i sada istočnoeuropske zemlje. Kako α, tj. slobodna konkurencija teži nuli drugi dio formule iščezava, tako da se prvi i treći dio formule mogu  pretumbati i dobiti X = y2 + y. Odnosno, tržište je utoliko veće ukoliko je jača država. No ne bilo koja. Samo ona koja servisira kapital već 150-ak godina u njegovom ekspanzionističkim djelovanju.

Isto tako se može napraviti distinkcija između dva ipsilona tako da oni predstavljaju dvije države. Prva se može obilježiti s velikim Y a druga malim, predstavljajući time veliku i malu državu. Tako gornja formula dobija formu X = Y2 + y. Tržište raste s kvadratom rasta velike države, domaćina kapitala, ali i sa određenim rastom snage države objekta. Tako i na ovaj način dolazimo do stare spoznaje da je velika država samo oruđe kapitala u njegovoj ekspanziji i da se on bez nje ne bi mogao širiti, te ju je zbog toga kupio i sebi podčinio. Širenju kapitala pogoduje i određeno jačanje države objekta, jer je ona ta koja treba pod kontrolom držati lokalne subjekte. I to na prvom mjestu potencijalne izvore neovisnog kapitala i znanja. Time vlast zemlje objekta skupa s ogromnom većinom inteligencije, nepoštene po definiciji, postaje klasična peta kolona. To počesto izaziva antifašističke socijalističke revolucije narodnooslobodilačkog karaktera (ruska, jugoslavenska, kineska, indijska…), potom dolazi kontraudar reakcije koja iznova stvara petu kolonu u okviru samih «socijalističkih snaga» i koji rezultira rušenjem socijalizma. Stvari su vraćaju na svoje mjesto.

Zbilja je nevjerojatno kako se čak i dijalektičkom metodom šegačenja s imbecilima mogu doseći vrijedne spoznaje. Npr. ranije je peta kolona novačena iz redova fašistoidne desnice, dok se danas ona popunjava iz redova kvaziliberalnih i kvazisocijalističkih redova. Ljevičara. I tu se dolazi do uloge časopisa poput svojevremeno Feral Tribunea, danas Novog Plamena i sličnih. Njihova je prvenstvena zadaća napad na SSSR i boljševike koji su stvorili obrazac socijalističke revolucije narodnooslobodilačkog karaktera i koje su učinile mnogo štete gazdama u Londonu, New Yorku i dr. Taj se obrazac jednako i nesmiljeno napada u svim medijima. «Lijevim» i desnim. Elektronskim i tiskanim. Od bivšeg komunjare Kosovca koji u TV Kalendaru već godinama gotovo svaki dan donosi sjećanja na navodne Lenjinove, Staljinove i Titove zločine, uz povremeno gostovanje Mao Ze Tunga , Castra i drugih, preko Feralovaca koji su u svoje vrijeme ritualno i postojano pljuvali po komunizmu, boljševizmu i drugim tzv. ljevičarskim totalitarizmima, pa sve do današnjih kvaziljevičarskih hohštaplera. Time se cijelo vrijeme bave Večernje, Jutarnje i ine novine. Time se bave History Channel, BBC, Euronews, istočnoeuropske tiskovine i televizije. Jer, nešto se čudno dešava. Od 60 do 80 posto građana bivših socijalističkih zemalja, s privremenim izuzetkom Poljske, bi rado mijenjali tzv. demokraciju za socijalizam. Onaj, po našem ljevičarskom i inom šljamu, totalitarni. I to žele ljudi čiji je nivo obrazovanja, individualizma, samosvijesti i samopoštovanja daleko viši od zapadnoeuropskih i sjevernoameričkih građana.

I kao što je već rečeno, autorovi motivi se mogu iščitati u prvih dvjestotinjak riječi članka. Sovjetski Savez se, naravno, stavlja uz bok Trećem Reichu. Stavlja se u red niza ekspanzionističkih imperija. To je dobra i profitabilna teza. Nevažno što je netočna. No, lagati se može i prešućivanjem. Tako naš tržišno orijentirani novinarček na spisak imperijalističkih tvorevina zaboravlja staviti imperiju u kojoj sunce nikad ne zalazi. Najveću u povijesti čovječanstva. Englesku. Staviti Moskvu, Beč ili čak Carigrad (pravilno Istanbul) u red imperijalističkih centara, a zaobići London može samo netko tko piše jeftin propagandni članak. I to u korist prešućivane imperije. Autor se ne zamara činjenicom da se jedino Hitler uspio donekle približiti zločinačkoj vladavini kraljice Viktorije i njenih pobočnika. No ona nije ubijala bijelce i nije bila boljševik, pa joj se to može oprostiti. Sigurno da je pomogla i mala novčana podrška iz ostatka njene imperije. Peta kolona nikad nije bila zahtjevna.

Ili se naprosto radi o Pavlovljevom refleksu. Njime bi se mogli objasniti dobro usklađeni stavovi nekolicine hrvatskih povjesničara iznesenih u nelošem članku, Zločin, ideologija, historija. Čovjek je ipak prije svega materijalno biće.

Azur

Što je to Jugonostalgija?
Nakon kontra revolucije i agresije na socijalizam i Socijalističku federativnu republiku Jugoslaviju gotovo u svim novostvorenim banana-republikama, svaki pozitivan spomen Jugoslavije i lijepog i sretnog života u njoj novokomponirani vlastodršci i nacionalistički, nazadnjački sljedbenici odgovaraju sa pogrdnim izrazom «Jugonostalgičar».
Ja jesam Jugonostalgičar, time se ponosim i toga se ne stidim, niti to osjećam kao pogrdu.
Ako pođemo od samog pojma nostalgije onda, možemo u grubo reći, da je nostalgija sjećanje ili žal za nečim što je u životu bilo lijepo i ugodno, a nestalo je i otišlo u nepovrat. To što je u životu bilo lijepo vrijedno je da ga se čovjek uvijek sa sjetom i ugodom sjeća i za tim tuguje.
Što je to za čim treba tugovati, a izgubljeno je nestankom socijalizma i Socijalističke federativne republike Jugoslavije?
Nabrojit ću samo nekoliko činjenica koje to zorno prikazuju:

- Svi građani SFRJ, bez obzira u kojoj su republici ili pokrajini živjeli imali su miran i sretan život 45 godina sa standardom iznad mnogih zemalja Srednje i Istočne Evrope. Nametnut im je rat i dobili su nemir i nesretan život bez jasne budućnosti. Rat je donio skoro stotinu tisuća žrtava, nekoliko desetina tisuća invalida, tisuće porušenih kulturnih, vjerskih, stanbenih, privrednih i drugih objekata, preko milijun izbjeglih i prognanih na prostorima bivše Jugoslavije i po cijelom svijetu, milione izgubljenih nada i toliko slomljenih duša;

- Uništen je samoupravni socijalizam, kao najveće dostignuće u povijesti radničke klase u svijetskim razmjerima, dobili smo nemilosrdni kapitalizam u banana-državama korupcije, lopovluka i kriminala. Samoupravljanje u Jugoslaviji je bilo cijenjeno u svijetu, pa su mnogi sindikalni čelnici i ekonomisti Zapadnih-kapitalističkih zemalja dolazili da ga izučavaju i mnogi su se izborili u svojim zemljama da radnici imaju više prava u upravljanju radnim organizacijama kroz razne vidove «participacije» i tako širili prava radnika i u tim zemljama;

- Razorena je velika Domovina svih ravnopravnih građana bivše Jugoslavije, stvorene su banana-republike u kojima niti avion ne može da se digne na dovoljnu visinu, a da ne povrijedi teritorij susjedne države.Kao građani SFRJ bili smo sigurni u «svakom njenom kutku», mogli smo putovati po cijelom svijetu bez viza i svugdje smo bili promljeni  ponosni i dobro došli gosti kao Jugoslaveni;

- Nekada smo bili u svijetu poznati po principijelnosti u unutarnjoj i vanjskoj politici, na čelu s Titom, predvodnici jedne trećine čovječanstva (preko stotinu država) u Pokretu nesvrstanih, a sada postali podanici i podrepani koji podilaze i traže mrvice od NATO-pakta, Amerike, i Evropske unije. Gdje je ponos građana Jugoslavije, koji su nekad hrabro ustali protiv sto puta nadmoćnije nacističke i fašističke nemani i pobjedom te nemani i domaćih izdajnika svrstali se uz bok pobjedničkih svjetskih sila? Gdje je ponos povijesnog Titovog  NE Staljinu, ne kapitalizmu, mi gradimo svoj vlastiti put samoupravnog socijalizma?;

- Parola «bratstvo.jedinstvo», koja je okupila sve građane jugoslavenskih prostora u Narodnooslobodilačku borbu, postala je životna praksa, a ne više samo parola i stvorila kroz 45 godina, od zaostale poljoprivredne zemlje, Jugoslaviju, zemlju, koja je stala uz bok srednje razvijenih zemalja Evrope. Sada je bratstvo-jedinstvo krimen, a dobili smo nacionalizme i stalno raspirivanje mržnje prema onima koji nisu «isto stado», iste nacije;

- Imali smo društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju kao podlogu za samoupravljanje koje je bilo vlasništvo čitavog društva dato na upravljannje radnicima. Nije ono bilo «svačije i ničije» kako to sada hoće da prikažu. Radnici su vrlo dobro znali njime upravljati i imali smo najveći godišnji rast drušvenog proizvoda u svijetu. Sada je to sve pokradeno, podjeljeno podobnima, prodano strancima i pomalo postajemo od «svojih na svome» «tuđi na svome».Pojedinci kriminalnim i prevarantskim putem uz lopovske zakone koji su donošeni u parlamentima, postali su bogati «tajkuni», a većina građana je osiromašena i dovedena do prosjačkog štapa;

- Imali smo sigurno zaposlenje i redovitu plaću. Nezaposlenost je bila manja od 5 posto, kada je postala veća izrađivali su se posebni planovi za veće zapošljavanje. Radnika nitko nije mogao otpustiti s posla bez odluke organa samoupravljanja. Svi veći kolektivi su imali svoje samostalne i neovisne načine informiranja radnika o svim pitanjima i problemima kolektiva (razni bilteni, tvorničke novine, razglas i radiostanice, oglasne ploče, zborove radnika, i dr.). Sada se nezaposlenost kreće od 15 do 20 posto, negdje i više na cijelom teritoriju bivše SFRJ. Oni koji rade često ne primaju plaću i po nekoliko mjeseci, mnogima se ne uplaćuje zdravstveno i mirovinsko osiguranje, a svaki poslodavac može kad hoće otpustiti radnika, pa čak i bez valjanog razloga, bez da ikome odgovara. Radnike nitko ne informira što se zbiva u kolektivu;

- Svaki građanin koji je bio zaposlen, a takvih je bilo oko 95 posto od ukupno radno sposobnih, izdvajao je iz svog bruto osobnog dohotka određeni postotak za stambenu izgradnju. S tog osnova imao je sigurnost da će moći dobiti stan koji je preko stanarskog prava postao praktički njegov, jer ga je imao pravo nakon smrti ostaviti svojoj djeci u naslijedstvo. Nakon rušenja socijalizma, država je uzela stanove pod svoju vlast i prodavala ih onima čiji su oni već bili, istina po povoljnijim uvjetima, ali građani su državi platili stanove za koje su u socijalizmu već izdvajali sredstva. Tako su ih zapravo dva puta kupili? Mladi, koji nisu uživali blagodati socijalizma, sada mogu doći do stana jedino ako toliko zarade da ga mogu kupiti. Nema društvene stambene izgradnje;

- Bili smo vođa Nesvrstanih zemalja, a sada smo ovisnici o Zapadu i imamo NATO  avione
iznad glava i vojsku NATO-a u našim i njihovim vojnim bazama;

- Veliki broj radnih organizacija iz sredstava zajedničke potrošnje koja su isključivo dio osobnih dohodaka, financirao je razne društvene potrebe, kao što su: topli obroci tokom rada, besplatni prijevoz na posao i s posla, odmarališta duž Jadrana i na drugim područjima pogodnim za odmaranje, potrebe za sportskim i aktivnostima u području kulture i sl. To im je država oduzela (otela) i prodala privatnicima koji sada na tim objektima ubiru profit i rentu;

- Svi građani su imali besplatnu zdravstvenu zaštitu i liječenje u bolnicama, kao i u drugim zdravstveno-rehabilitacijskim ustanovama. A  danas se može pravo liječiti samo onaj tko ima novac, a tko ne može platiti, «neka umre za plotom»;

- Svi građani su imali pravo na besplatno školovanje od osnovne škole do diplomskog i posdiplomskog obrazovanja. Mnogi stručni kadrovi raspršeni širom svijeta, a završili su obrazovanje u Jugoslaviji, postali su vrhunski svjetski stručnjaci u svojim područjima. Sada se mogu obrazovati samo oni koji mogu platiti, a oni koji to ne mogu, da su neznam kako telentirani i sposobni, ostat će kod kuće ili raditi neke sporedne poslove;

- U socijalizmu u Jugoslaviji je u školi razvijan duh drugarstva, solidarnosti, moralnosti i poštenja, nesebičnosti, tolerancije za različitosti. Stvarano je ozračje spoznaje da se jedino svojim radom i znanjem čovjek može potvrđivati i ostvarivati ravnopravno sa svim ostalima, prava sa osnova rada. Sada je zavladao duh sebičnosti, licemjerja, nacionalističke uskogrudnosti, neljudskosti, gramzivosti, zarade bez rada, potrošački mentalitet, kriminal i korupcija kao oblik bogaćenja. Čak i sama Crkva, koja neprestalno napada komuniste i komunizam, ističe da se osjeća veliki pad morala, što samo po sebi znači da je u socijalizmu moralnost bila na višem nivou;

- Kroz delegatski sistem svaki građanin je mogao koliko želi učestvovati u odlučivanju i donošenju konkretnih odluka o životnim pitanjim iz svoje sredine, općine, zajednice općina, republike do organa federacije. Sve su to radili volonterski, radeći normalno na svojim radnim mjestima ili u poljoprivredi i stalnim kontaktom sa svojom «izbornom bazom». Sada se za određana predstavnička tijela, naročito na nivou države mogu natjecati i kandidirati samo oni koji imaju novaca da mogu platiti svoju promociju, a kad zasjednu u zastupničke ili poslaničke klupe onda postaju profesionalci i primaju visoki osobni dohodak (u Hrvatskoj od 15 do 20 000 kuna). Naravno da će se oni i rukama i nogama boriti da ostanu na tim pozicijama što duže mogu, jer im je osiguran udoban život, a narodu kako bude;

- Svi oni koji su trebali neku pravnu pomoć mogli su to besplatno ostvariti kod pravnika u sudovima, ili ovjera potpisa besplatno u općinskoj službi, sada se to mora platiti (u Hrvatskoj bilježnicima) i  advokatu (branitelju). A da bi sudom «tjerao» pravdu, mora se unaprijed platiti (u Hrvatskoj preko 1000 kuna) za pokretanje sudskog postupka;

- Imali smo jedan jezik hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski, uz pravo Slovenaca, Makedonaca, Albanaca i nacionalnih manjina da se služe svojim jezicima. Sada je hrvatsko-srpski jezik ili srpsko-hrvatski podjeljen u četiri jezika: srpski, hrvatski, bosanski, crnogorski, a sve je to ustvari jedan jezik samo sa četiri varijante;

- Nekada smo imali drugarstvo za sve, sada se razvilo gospodstvo samo za neke.

U ovom pregledu samo je prikazan dio života u socijalističkoj Jugoslaviji koji se odnosi na materijalnu podlogu življenja. Posebno je interesantno sagledati širi aspekt života u koji spada i tzv. duhovna sfera, kao što je kultura, sport, razne manifestacije koje su oduševljavale posebno mlade, koji su u njima najviše učestvovali, a i sve građane naše bivše domovine. Tu svakako spadaju: trendovi u kulturi koji nisu ni malo zaostajali za trendovima najrazvijenijih zemalja svijeta, sportski rezultati u svim sportovima koji su bili na nivou svijetskih dostignuća, razne manifestacije kao što su: prijem u pionire, omladinski sletovi, omladinske radne akcije, Štafeta mladosti sa veličanstvenim sletom u Beogradu na Dan mladosti i rođendan druga Tita, posjete druga Tita pojedinim gradovima i krajevima Jugoslavije i veličanstveni dočeci tom prilikom, razna takmičenja i mladih i starih, pa i radna takmičenja u proizvodnji i izgradnji, povodom državnih praznika, bratimljenja gradova iz raznih republika, pa i iz inozemstva, posjete državnika cijelog svijeta Jugoslaviji i slavna putovanja druga Tita širom svijeta, naročito nesvrstanim državama šireći mir i potičući napredne snage tih država za daljnju demokratizaciju i humanizaciju ukupnih društvenih odnosa…
Posebno bih ovdje istakao omladinske radne akcije (ORA), koje datiraju još od 1944. godine kad je omladina organizirano skupljala žito, da ne padne u ruke neprijateljima, za borce NOB-e, pa pruga Šamac-Sarajevo, Brčko-Banovići, izgradnja hidrocentrala: Vinodol u Hrvatskoj, Vlasina u Srbiji, Mavrovo u Makedoniji, autoput Bratstvo-jedinstvo Ljubljana-Zagreb, te Beograd-Đevđelija, izgradnja nasipa uz rijeku Savu kod Zagreba i Siska, akcija uređenja Fruške Gore, akcije u Bosni i Hercegovini, u Makedoniji i mnoge druge razne lokalne radne akcije. Tu je omladina iz svih krajeva Jugoslavije, pa iz inozemstva najkonkretnije živjela bratstvo-jedinstvo, izgrađivala objekte, ali i sebe, jer su mnogi omladinci otišli sa akcija opismenjeni, sa raznim ispitima za vozača, varioca, krojača, modelara, fotoreportera, animatora kulture i rekreacije i sl. Tu su se razvijale i mladenačke ljubavi koje su često puta završavale i brakom, utvrđivala se neraskidiva drugarstva i prijateljstva, koja su ostala trajna, neka su nažalost i prekinuta nemilim događajima u prošlim prljavim ratovima na prostoru Jugoslavije. Kroz omladinske radne akcije prošlo je nekoliko stotina tisuća mladića i djevojaka, koji su svoje slobodno vrijeme (najviše ljetne ferije) ispunjavali društveno korisnim radom, i ujedno time najkonkretnije učestvovali u izgradnji svoje domovine. Odlazili su svojim kućama ponosni na to i mnogi se vraćali i učestvovali u više akcija.
Isto tako posebno je nama svima koji smo to živjeli ostao u uspomeni prijem u pionirsku organizaciju, gdje smo mi u svojim «malim glavama» osjećali se važnim jer vidimo da se i nas koji tek krećemo u život cijeni i poštuje u društvu.
Štafeta mladosti nije bila značajna samo po tome što je time odavana počast drugu Titu, za njegov rođendan (to je samo bio povod), već po tome što je ona prolazila kroz sve krajeve, sela i gradove naše zemlje i tom prilikom su mladi organizirali razne manifestacije i takmičenja, te time upotpunjavali svoje vrijeme društveno korisnim radom i kroz to su ujedno razvijali osjećaj drugarstva i solidarnosti.

Kada bi se danas mladima, koji nisu živjeli u Socijalističkoj Jugoslaviji ili su tek rođeni ili bili sasvim mali kad je razarana, govorila prava istina o životu u Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji, u školskim udžbenicima i u nastavi, većina bi njih poželjela živjeti u takvim uvjetima i okolnostima, naravno sa još novim, modernijim sadržajima.

Kada se sada pogleda što je sve izgubljeno razbijanjem Socijalističke federativne republike Jugoslavije i rušenjem socijalizma, tada postaje jasno svakome tko hoće da razmišlja pošteno «svojom glavom» da ima razloga žaliti i sa tugom se sjećati socijalizma i Jugoslavije, jer smo je izgubili. Zato sam na početku i istakao da se ne stidim, već ponosim što sam Jugonostalgičar.

Ivica Bašić, član Glavnog odbora SRP-a (30.01.2010.)

Netko će reći, što ovaj piše i kakva pitanja postavlja kad je već svima u svijetu jasno da je komunizam srušen i da ga više skoro i nema, osim nekoliko još “malih oaza”, koje će svijetski imperijalizam uskoro srušiti.
Što znači nešto srušiti? Srušti se može nešto što je izgrađeno, sagrađeno, opipljivo. Dakle, nešto što postoji, kao materijalni dokaz da postoji. Pošto komunizam do sada nigdje u svijetu nije niti postojao, a naročito ne kao nešto opipljivo, materijalno, kako se onda to može srušiti. Kako se može srušiti nešto što ne postoji?
Onaj tko se boji komunizma izgleda da «puše na hladno» pa unaprijed vara sebe i druge da je srušio nešto što uopće nije postojeće i opipljivo.
Komunizam nije stvar, ni građevina da se može srušiti. To je ideja!!! I to plemenita ideja, za kojom već stoljećima žudi radnička klasa i svi obespravljeni na kugli zemaljskoj? Ideja čijim ostvarenjem humanizam postaje životni stil ljudi, a sloboda potpuna za sve pod jednakim uvjetima.
Poznato je da se ideja ne može srušiti. Ona se može samo «zatomiti» na određen način i određeno vrijeme, da bi se opet pojavila kao Feniks iz pepela. To je poznato u historiji. Čak su tako «rušene» i određene «opake» ideje koje su bile opasnost za čovječanstvo, pa nisu «srušene» niti «izbite iz glava» onima koji ih zastupaju. Stalno se ponekad javljaju u ovom ili onom periodu i obliku.
Kad su tako prolazile «opake ideje» zašto bi onda ova plemenita ideja za čitavo čovječanstvo, prošla drugačije?
Ove ideje nisu nikad potpuno zatomljene, niti će biti! Neka kapitalisti i vlastodršci ne likuju «kako su srušili komunizam». Sada je kapitalizam, ustvari svjetski imperijalizam, naročito američki, pod firmom globalizacije, u velikoj krizi i neće se lako izvući. Svi oni preko leđa radnika riješavaju svoje probleme i krize i sredstava građana, kao poreznih obveznika, prelijevaju u privatne banke i kapital umjesto u standard radnika. To pokazuje da se kapital i profit jako dobro slažu sa državom koja ih podržava i održava.
Narodu će kad-tad «dogorjeti do prsta» i više neće biti povratka kad lavina krene.
Ipak «Bauk komunizma i dalje kruž» ali ne samo Evropom već čitavim svijetom?
Ono što su «oni srušili» nije bio komunizam, već nastojanja pojedinih naroda i radničke klase da dobije ono što joj po prirodi i «pravdi Boga» pripada. I bez obzira kako «oni» ocjenjuju, i kakva su bila ta državna uređenja koja su nazvali komunizam, ipak je u njima radniku i narodu bilo bolje, i društvena bogatstva su bila ravnomjernije raspoređena. Država i uređenje je bilo socijalnije i humanije od gramzivog kapitalizma-imperijalizma. To se posebno odnosi na samoupravni socijalizam koji je gradila radnička klasa Jugoslavije. Ono što je srušeno, je samo naznaka da da bi se rodio komunizam kao društvo slobodnih i ravnopravnih svih građana. To je preteča onoga što treba tek da se rodi, a to nitko ne može srušiti, jer još nije ni rođeno!

Ivica Bašić, član Glavnog odbora SRP-a (01. 08.2009.)

Ovo što sada Vlada Hrvatske radi sa rebalansom proračuna je prevršilo svaku mjeru. Ako sada radnici otrpe i pognu glave, onda će ih još godinama jašiti i «cijediti» gore nego robove.
Prvo što je HDZ-ova Vlada učinila radnicima, je da su društveno vlasništvo pretvorili u državno, pokrali ga, privatizirali, prodali strancima, a radnici, na ulicu, a i oni koji su ostali da rade su postali najamni radnici, bez ikakvih prava uvida ili učešća u upravljanju dobrima koja stvaraju.
Zatim su radnike, totalno ponizili ukinuvši naziv radnik i nazvali ih zaposlenici, pa su malo «stvar popravili» nazvavši radnike djelatnici. Oduzeli im sve privilegije koje su radnici i ostali građani imali u socijalizmu, snizili plaće… Sve je to činjeno pod izgovorom da treba štedjeti i «stiskati» jer je država u ratu, a za to vrijeme se masovno «legalno» kralo, jer je to tako lopovski zakon omogućio.
Kad je rat završio, tada treba štedjeti da se saniraju ratne štete. Opet po radniku, poslodavci ostaju pošteđeni, profit nitko ne dira. On je «sveta krava», to je zakonitost kapitalizma?
Iza toga dolazi na vlast SDP, nazovi lijeva stranka. Očekivati je bilo da će sada radnicima biti vraćeno njihovo dostojanstvo. Jeste vraga, još novi udarac na radnike.
Fleksibilizacija rada, tako je nazvana izmjena Zakona o radu, i opet poslodavci dobivaju nove povlastice. Usvajaju se takve izmjene Zakona, koje daju mogućnost poslodavcu da može neograničeno primati radnike u radni odnos «na određeno vrijeme». To se brže masovno primjenjuje i svi novoprimljeni radnici su skoro na «određeno vrijeme», tako da ih poslodavac može otpustiti kad hoće bez da ikome odgovara. Radnik nema nikakvog prava kada ga poslodavac «baci na ulicu»? Opet radnici otrpješe i to!
Dođe i promjena Zakona o mirovinama. Opet po radniku. Skinut je postotak prosjeka plaće za osnovicu mirovine, i prosjek se uzima za čitav radni vijek, umjesto dotadašnjeg prosjeka za najpovoljnijih 10 godina radnog staža.
Sindikalni čelnici (silnih sindikata) kao uškopljenici ništa ne poduzimaju, a radnici bez organizacije sindikata, po zakonu, ništa ne mogu poduzeti sami.
I sada, na kraju ovaj «harač» na radnike i umirovljenike (oni su opet posebno pogođeni i prevareni). Profit, dividenda, imovina, ostaju netaknuti. Sasvim normalno, opet ću reći, «logika profita» i kapitalističkog sistema. Divne li demokracije???
Država i privatni vlasnici kapitala se uvjek jako dobro razumiju. Imaju oboje zajednički interes koji ostvaruju preko grbače radnika.
Ne vidim da se sindikati bune. Nešto, kao malo negoduju, ali se mire s time i ništa ne poduzimaju. Čiji su oni «igrači»???
Radnici, ne dajte se više «vući za nos» jer će vam biti veći nego u Pinokija. Mjenjajte čelnike, ako vas ne zastupaju. Ne dajte da vas država više zlorabi, jer više nemate niti jedne rupe «na remenu».
Što se ne ugledate na studente Filozofskog i drugih fakulteta širom Hrvatske, te osnujete svoje «plenume» (bez uškopljenih sindikalnih vođa) i krenete u akciju. Ništa ne možete izgubiti, samo dobiti. Vaša ujedinjena snaga je neuništiva i od nje strahuju i kapitalisti (tajkuni) i država kapitalizma. I treba da strahuju.
Svaku svoju krizu, neznanja rješenja gospodarskih pitanja, svaljuju uglavnom na leđa radnika i umirovljenika. Ako radnici krenu u akciju, sigurno će i umirovljenici.
Studenti, đaci, umirovljenici, su kategorije građana koje su «najslabija karika» od koje se može u nedogled uzimati bez bojazni da će nešto poduzimati. Dokle ćete i vi to dozvoljavati? Mladi sada bar imaju mogućnosti komuniciranja da se lako mogu okupiti i pružiti otpor takvom nasilju koje nad njima vrši država.
Ako vlast nije u stanju naći izlaz iz krize u koju je dovela ovo društvo, neka odstupi ili je treba smjeniti. Nije očekivati da će sama odstupiti, to je «tvrda» HDZ-ova struktura, koja nema milosti prema nikome. Sada će najviše stradati i povući na leđima oni koji su najmanje krivi za stanje u kojem se nalazi država. HDZ-ova parola «idemo dalje u petoj brzini» odveze nas u provaliju, što je na Saboru rekao jedan SDP-ov zastupnik.
Toga bezobraznog i drskog ponašanja HDZ-a je ovome narodu preko glave. «Stranka opasnih namjera» rekao je nekad Račan, pa poslije «povukao» to što je rekao? U njegovom stilu?
Ako sada ovo narod i radnici otrpe bez novih izbora i smjene vlasti, onda stvarno i zaslužujemo takvu vlast. Neka nam bude!!!

Ivica Bašić, član Glavnog odbora SRP-a (28.07.2009.)

Poslužio sam se ovog puta sa naslovom i citiranjem teksta iz «Jutarnje propovijedi», Živka Kustića, grkokatoličkog svećenika, poznatog hrvatskoj i široj javnosti kao zakletog antikomunista, glavnog urednika katoličkog lista «Glasa Koncila», koji je izlazio u socijalističkoj Jugoslaviji, a izlazi i danas, u «Jutarnjem listu» od 30.04.2009., posvećene proslavi «Prvog svibnja-blagdana rada». Izvinjavam se što ću je cijelu citirati, ali mislim da u njoj ima toliko interesanatnih stvari, na tako malo prostora, da je vrijedi cijelu pročitati.

«Ima li smisla u kapitalizmu slaviti 1.svibnja - blagdan rada? Nikome ne pada na pamet slaviti dan kapitala! Jer - kapital, očito, nije ugrožen. U kapitalizmu slavljenje 1.. svibnja može biti samo otužna uspomena na prava koja nisu ostvarena, pa je teško reći i u čemu se zapravo sastoje.
Bit će ponegdje besplatnoga, vjerojatno ukusnog graha! A radnici koji još nisu otpušteni moći će se samo nadati da ih gospodari neće otpustiti.
Pravo na rad, zapravo ne postoji, a pravo na privatno vlasništvo je utvrđeno. I još će se netko sjetiti da je u doba najezde komunizma čak Crkva proglašavala pravo na privatno vlasništvo. A pravo na rad se koji put spominjalo - bez ikakve snage za provedbu. Tko se usuđuje reći da rad čovjeka čini čovjekom, a vlasništvo da ga pretvara u stvar?
I Crkva se u doba najezde komuntičkih diktatura bila uplašila da je gotovo kanonizirala privatno vlasništvo. Što bi, primjerice, sveti Josip sa svojim šegrtom Isusom imao od takva nauka?
U napasti smo ne opirati se kapitalizmu. Sa svim strašnim posljedicama. A znali smo, koji smo biblijski mislili, da je kapitalizam idolopoklonstvo koje se ne može opravdati navodnim poštovanjem religije. Komunizam je religiju nijekao - kapitalizam je ružno zlorabi.
Tko će se i kada usuditi o tome jasno govoriti - što god nam gospodari novca i vlasti, u ovom ili onom režimu, rekli i kako god nam uzvratili?
Biblijski Bog predao je čovjeku vlast nad svim što je stvorio - da uredi svijet kako bi na njemu bilo dobro.
Čovjek, po Bibliji, mora svijet sebi podložiti, a ne biti stvarima podložan. Kako god okrenuli, bezobzirni kapitalizam je iskonsko krivovjerje s kojim se biblijska vjera ne može pomiriti. A 1. maj moramo slaviti.»

Evo tog teksta koji je na mene ostvio upečatljiv dojam. Kad ne bih vidio tko ga je napisao pomislio bih da je to neki «pravi marksist» i komunist. Nije za vjerovati da je to napisao don Živko Kustić, Ali, vjerojatno jeste, kada do sada još nije nitko negodovao da je «Jutarnji» objavio lažan tekst?
Ali, nije samo to čudno, ima još i čudnijih stvari. Počeo je Sveti otac Papa, pa i biskupi, i naš nadbiskub Josip Bozanić, da napadaju kapitalizam, kao nemoralnu, bezdušnu borbu za profitom, gdje se potpuno zaboravlja na čovjeka, on postaje stvar kojom upravlja taj profit.

U udarnom Dnevniku HRT od 08.07.2009. je objavljeno da je Sveti otac Papa u Enciklici rekao, kako treba «da etika prožme ekonomiju, a ne samo profit»??? Da ne smije biti samo jurnjave za profitom, već da treba gledati na čovjeka…
Sada ja samo postavljam pitanje, sebi, vama i njima, kome ovi crkveni velikodostojnici to govore??? Vjernicima, radnicima, državnim vlastima, narodu, kapitalistima, kod nas bolje reći-tajkunima - kome??? Pretpostavimo, svima, kad se obraćaju javno? E, sada, tko će to poslušati i «uslišiti»???
Crkva je stotine godine živjela, uz svjetovnu vlast, i sama je čak dosta vremena obnašala, a da se nikad nitko, osim socijalista i komunista, nije pitao kako je tom radniku?
Kako je to jadni «Josipov šegrt Isus» podnosio, i kako to i dalje podnosi? Ja mislim da su mu ove rane teže nego one koje su mu zadali rimski legionari, pod križem i na križu??? Istovremeno je Crkva kroz to vrijeme postajala sve bogatija i postala, možda sam u krivu u nekim promilima, najbogatijim kapitalistom u svijetu?
Čak su i u «komunističkim diktaturama» sasvim ugodno živjeli. Naročito se to odnosi na Crkvu u bivšoj Jugoslaviji, kojoj nitko nije zabranjivao «Božje poslanje», već je samo bila «strogo» odvojena od države kao osobna stvar svakog pojedinca, koji je mogao ispovjedati «do mile volje». Jedino je Crkvi oduzeta određena imovina, koja je kasnije služila za dobrobit naroda. Pa zar to nije plemenito da je Crkva «dala» dio svoje imovine za dobrobit naroda?
Kakva plemenita i moralna stvar???
Sada je u kapitalizmu u Hrvatskoj, ta imovina, u dobroj mjeri, vraćena Crkvi uz državnu potporu od preko 400 miliona kuna sredstava iz proračuna države u ovoj godini.
Čak se na pritisak Crkve, u Saboru usvojio protuustavni zakon o zabrani rada trgovina nedjeljom da se više svijeta može posvetiti «svojoj majci Crkvi» nedjeljom, kao porodičnom blagdanu.Vjerojatno su vjernici mahom nakon toga pohrlili u crkvu dajući svoje milodare i tako pomažu punjenje crkvene kase. I opet Crkva «kuka» da nije sve dobila što njoj treba pripasti.Ovdje nećemo postavljati pitanje kako je Crkva došla do svih tih bogastava, jer to bi nas odvelo predaleko???
E sad je najinteresantnije pitanje? Koliko se Crkva odrekla svojeg bogatstva da to podjeli sa tim obespravljanim radnicima i pukom??? A oni, eto kukaju kako je nemoralno, nehumano i neljudski «juriti samo za profitom» koji se stvara na grbači tog radnika, koji, eto, «slavi 1. maj» da bi ukazao na nepravdu koja mu se stoljećima nanosi, i već preko 150 godina u «bezdušnom kapitalizmu».
Kao da postoji neki «kapitalizam sa dušom», human, ljudski i moralan?
Evo, sada najkonkretnije i najstvarnije prilike da Crkva u Hrvatskoj pokaže svoje milosrđe. Neka svojih 400 miliona kuna ustupi za besplatne udžbenike, koliko je taman vlada uskratila djeci i roditeljima prijedlogom rebalansa proračuna za ostatak ove godine. Time bi Crkva pobrala simpatije i djece i roditelja, i eto novih vjernika da neće moći stati u sve stare i nove, velebne crkve, do sada sagrađene. Neka «podigne» vjerničke mase protiv prijedloga Vlade da sa opet
bogati, kapitalisti i država namiruju iz đžepova radnika i umirovljenika
nametnutim porezom za pokriće gubitaka države, koje nisu stvorili radnici već oni na vlasti i njihovi nesposobni podanici na čelnim funkcijama u državnim poduzećima. Jesam li ja «pao s kruške», na kakve ja nezamislive gluposti pomišljam?
Prema Bibliji, Isus se strašno u svim svojim propovijedima okomio na farizeje- preneseno, licemjere.
Da mi je znati na koga bi se sada okomio u svojim propovjedima, da kojom srećom, stvarno uskrsne???
Prema tome, crkva se samo dodvorava narodu, kao zaštitnik njihovih prava i interesa, a, ustvari, njoj itekako odgovara sistem kapitalizma, naročito kod nas u Hrvatskoj.
Dobila je dobar dio «svojih bogatstava», koje im je, kao suvišna, «komunizam» oduzeo za dobro naroda, dobiva od države sredstva iz proračuna za svoje poslanje, imaju svi mirovinsko, socijalno i zdravstveno osiguranje, kao i ostali građani, dobiva milodare, ima dosta velikog utjecaja na vođenje državne politike, (iako
često, kao, kritikuje «one na vlasti»), a ustvari Boga moli da što duže ostanu…
Crkva «jadikuje» nad radnicima i strahuje za eroziju morala, koji je već srozan na donju granicu, a istovremeno i dalje pljuje i baca i drvlje i kamenje na komuniste i komunizam, kao i socijaliste, koji su jedini pokrenuli radnike na vlastito oslobođenje od profita i «ukletog kapitala» i žele stvorili «novo društvo» koje nije kapitalističko, nemoralno i nepravedno, već da se «dobra društva» ravnomjernije raspoređuju na čitavo stanovništvo, «kako Bog zapovijeda».
A Crkva se hvali i posebnu zaslugu priznaje Papi Ivanu Pavlu II za «rušenje komunizma», ustvari, država socijalizma. Treba li hvaliti rušenje jednog državnog uređenja u nekoj zemlji-državi??? Rezolucijama Organizacije ujedinjenih naroda nije dozvoljeno miješanje sa strane u unutarnje stvari druge zemlje? To se po modernom zove terorizam?
Zapravo, komunisti se bore za socijalizam i komunizam, kao humano demokratsko i slobodno društvo, bez privilegija bogatih i onih na vlasti, za konkretni humanizam u praksi.
Sada bi Crkva mogla, ako ne valja kapitalizam, kako i oni sami kažu, a neko drugačije društveno uređenje osim socijalizma i komunizma nije ponuđeno, da stanu uz bok komunistima i socijalistima i pokrenu «vjerničke mase» za ostvarenje tog boljeg i pravednijeg društva.
U ime tog, ili možda nekog drugog, pravednijeg društva, koje treba da gradimo, prestanimo već jednom, stalno isticati «zločine u ime komunizma», kao da strašniji zločini nisu činjeni i «u ime vjere», a posebno «u ime kapitala i profita», koji se čine još i danas. Ostavimo te stalne optužbe. Onaj tko može neka oprosti, a mi se svi zajedno okrenimo boljem i sretnijem «društvu ravnopravnosti bez zločina».

Ivica Bašić, član Glavnog odbora SRP-a (27.07.2009.)

Još od 1990.godine, dolaskom na vlast HDZ-a u Hrvatskoj traje hajka protiv komunista, socijalizma i Narodnooslobodilačke borbe. Nacionalisti i šovinisti, lažni povjesničari, razni «naučni radnici» svih boja, ekstremni desničari, spore i najosnovnije historijske istine koje su zapisane u mnogim dokumentima i knjigama, te priznate u svijetu. Ne navode za to nikakve valjane argumente, već osnovne floskule o zapostavljenosti i proganjanju Hrvata i teškim zločinima komunista.
Kada je usvajan novi Ustav Hrvatske, vjerojatno iz straha od zamjerke Evrope, u njega je u načelima ugrađeno da se Republika Hrvatska temelji između ostalog i na antifašizmu.
Sada, kad su nekako «progutali» da je ugrađen taj antifašizam, sada ih smeta što se uz njega «lijepe» i komunisti. Pa kažu, antifašizam treba odvojiti od «komunizma» -komunista?
Kao, Hrvatska treba da se temelji i na antifašizmu kao Europskoj stečevini, jer tako Hrvatsku stavlja u red pobjednica, a ne gubitnica, u Drugom svijetskom ratu. Ali to treba promatrati odvojeno od komunista, jer nisu samo komunisti u Hrvatskoj bili antifašisti, već «široke narodne mase» koje su bile uključene u NOB.
E, pa gospodo ne može to tako! Gole činjenice se ne mogu pobiti. Mogu da se spore, ali se ne mogu osporiti.
Nitko ne može da poriče da je od svih političkih stranaka u bivšoj Kraljevini Jugoslaviji, pa Banovini Hrvatskoj i napokon NDH, jedino Komunistička partija Jugoslavije i Hrvatske pozvala narod na ustanak, naoružavala ga i krenula u oslobodilačku borbu.
Druge političke stranke i partije su se «sakrile u mišju rupu» ili su čak podržale režim Pavelića i NDH. To je bila tzv. «politika čekanja», pa kad završi rat, tada će se krenuti na osvajanje vlasti.
Komunisti su stali na čelo borbe i hrabro, znajući da se bore protiv stotinu puta nadmoćnijeg neprijatelja, ali s vjerom u narod, jer narod nikad nitko nije potpuno porobio i uništio. Narod je povjerovao komunistima i «listom» krenuo zajedno s njima pod parolom «bratstva i jedinstva», s Titom na čelu, ustrajali do konačne pobjede. Tako se i Hrvatska, u okviru federativne Jugoslavije, upisala u slavne
stranice svjetske povijesti kao pobjednica u Drugom svijetskom ratu. To može zahvaliti ponajviše komunistima. Bez obzira što se po njima tako bezočno «pljuje», komunisti ostaju trajno vezani uz Narodnooslobodilačku borbu i antifašizam, kao svoju neodvojivu stečevinu.
Evo samo jedne zgodne ilustracije koja potvrđuje te povjesne činjenice. Samo ću navesti dva-tri odlomka iz govora što ga je Vladimir Nazor, kako sam navodi u svom Dnevnku s partizanima, izrekao, na neočekivan zahtijev svih, partizanima u Topuskom 1943.godine (vidi knjigu doktora Mladena Ivekovića «Hrvatski intelektualci u NOB-i», str.105.):
«…Nisam znao da ću danas govoriti, nisam ni slutio, da ću imati sreću, vidjeti vas na okupu, gledati vaša nasmijana lica, te bistre oči, pune jedne volje, jedne želje, pune jednog plamena, za koji se ja nadam, da neće nikad utrnuti, da će gorjeti sve dok nešto do temelja ne izgori tako, da ispod pepela ne ostane ni najmanja žeravka, da se ne bi zmija opet probudila i opet ugrizla…
…I zbilja: od vremena kad su vladali naši stari hrvatski kraljevi, Hrvati su uvijek bili primorani boriti se za nekog drugog, za Habsburgovce, za neke ugarske kraljeve; pa onda ih je Jelačić sakupio da se bore protiv Mađara za Franju Josipa; borili su se s jednim generalom, pa s drugim, pa s trećim, za tuđe probitke, a nikada da su ti jadni Hrvati dali svoju krv za svoju zamlju. Naši su se Hrvati borili u Italiji, a jadna im žena, nije kod kuće imala no jednu kravicu ili kozu, i istu su joj plijenili.
Sada nije tako! Dajemo svoju krv, ali je dajemo za sebe. Kad imamo taj osjećaj u sebi, onda se drugačije diše i radi, jer znamo zašto ginemo (pljesak). Uspomena će na vas u povijesti ostati dok naroda bude, a njega će biti i ostat će ako vi sada ne pustite da ga Talijani i Njemci satru.
Govorim kao Hrvat, vi, junački komunisti, borite se i radite po komunističkim metodama. To znači boriti se, braniti se, ne dati se! Vi ste prvi, koji možete hrvatski narod spasiti iz kritičnog momenta, u kojem se nalazio do prekjučer…»

To je živa istina, a takvih ima na tisuće u toku čitave Narodnooslobodilačke borbe.
Pa, zar se onda antifašizam u Hrvatskoj, a tako i u svima drugim krajevima bivše Jugoslavije, može odvojiti od komunista? To može da čini samo onaj koji je, ili totalni neznalica, ili iz mržnje prema komunistima, ne može da prizna ono što komunistima pripada kao neotuđiva zasluga.
Žalosno je što se tim pokušajima negiranja uloge komunista u NOB-i, ne suprostavlja dovoljno niti Savez antifašista i boraca NOR-a Hrvatske. U tom Savezu, pored mladih antifašista, ima još dosta i onih koji su neposredno učestvovali u tim događajima kao komunisti, i to mirno promatrju, umjesto da «do neba» dižu svoj glas. Kad oni to ne čine dovoljno dok su još živi, tko će to činiti kad njih više ne bude? Tko će čuvati i pronositi tu istinu o antifašizmu i komunistima?
Ne znam iz kojih razloga se stalno dodvoravaju vlastima? Valjda zato što im ovi daju iz proračuna određena sredstva za njihovu djelatnost? Isto tako, stalno se «uvaljuju» braniteljima iz «Domovinskog rata» da su se i partizani u NOB-u borili za «istu stvar» kao i branitelji «domovinskog rata» - za Hrvatsku.
To je istina da su se borili za Hrvatsku, ali kakvu Hrvatsku? Partizani - za socijalističku Hrvatsku u okviru Socijalističke federativne republike Jugoslavije. A, branitelji «Domovinskog rata» su se borili (kontrarevolucijom) protiv Jugoslavije, za kapitalističku Hrvatsku.
To nikako ne može biti ista stvar??? To branitelji i sami ne priznaju i nisu niti jednom zajedno sa antifašistima polagali vijence na spomenike iz NOB-e, a antifašisti često polažu vijence i na spomen obilježja iz «Domovinskog rata»? Branitelji su, nažalost, u ovom ratu porušili ili devastirali u Hrvatskoj preko 3.500 spomenika i spomen obilježja iz NOB-e.
Do sada, tko god je «od vlasti», govorio o antifašizmu, uvijek je naglašavao da se antifašizam treba «odvojiti od komunizma-komunista»?
Jedino se sadašnji predsjednik Republike, Stjepan Mesić, usudio u Sisku na proslavi Dana antifašizma 22.lipnja ove godine, reći da su ustanak digli «komunisti na čelu sa maršalom Titom»! Bravo predsjedniče, ne dozvolite da istina o NOB-i bude krivotvorena i «frizirana» po nacionalističkim i, mogu čak reći, proustaškim šablonima!
Žalosno je da je predsjednik države i sam morao naglasiti, kako je on dosta usamljen u toj borbi za istinu o NOB-i.
Nadam se da je većina građana Republike Hrvatske za pravu istinu, samo što njihov glas ne može doći do izražaja. Nadajmo se da tako neće stalno ostati???

Ivica Bašić, član Glavnog odbora SRP-a (03.07.2009.)

Zašto sam ovom zapisu dao ovakav naslov? Mislim da bi bilo interesantno malo prodiskutirati na način kako je to napisano u naslovu. Nedavno slušam jednog «gospodina», istina, dr nauka, koji sebe još k tome naziva i povjesničarem, pa ga tako onda i drugi oslovljavaju i on otprilike ovako kaže:
«Braniti komunizam kao demokratsko društvo je besmisleno. Oni sami su to društvo nazvali «diktatura proletarijata». Time su mu dali i kvalifikaciju kakva mu pripada da je to diktatura, a ne demokracija…»
Taj isti «doktor i povjesničar» je tvrdio da u Jasenovcu nije bilo više od 50-tak žrtava, te da je to bio samo «radni logor», a ne mučilište, da je komunizam i fašizam jednako zločinački, da je Tito najveći zločinac hrvatskog naroda… Još ima mnogo njegovih «bisera» koji ne vrijede da se ni ovdje spominju, kao ni on, ali mora ga se spominjati jer ga često možemo vidjeti u određenim emisijama na «našim» televizijama u Hrvatskoj. Ali izgleda nekome, pa i iz vlasti, odgovara njegovo trabunjanje jer se uklapa u ukupan koncept njihovog vladanja i obmanjivanja ovog naroda.
No, da se više ne bavimo tim «doktorom» da prijeđemo na pitanje koje je gore postavljeno.
Što je u svojoj biti «diktatura proleterijata», a što ja smatram «diktaturom kapitala»?
Nemam pretenzije da na ovo odgovaram posezanjem za Marksom i marksizmom, već želim govoriti o ovoj temi na vrlo «prizeman» način.
«Diktatura proletarijata» je, najjednostavnije rečeno vlast radničke klase, nad kapitalom, a «dikatatura kapitala» je vlast kapitala nad radničkom klasom. Na prvi pogled izgleda da su to samo dvije varijante vlasti sa različitim predznakom?
Međutim, postoji ogromna i suštinska razlika u te dvije vladavine.
«Diktatura proletarijata» je samo, kako se to obično kaže «kolokvijalni naziv», za «prelaz iz kapitalizma u komunizam» kroz što neposredniju demokraciju i vlast onih koji stvaraju dobra-radnika (proletera), i što god je demokracija uspješnija i veća, to je veći uspjeh te «diktature». Dakle, «diktatura proletarijata» otvara put ka potpunom oslobođenju i očovječenju čovjeka, bez vladanja bilo koje klase ili pojedinca, nad drugom klasom ili nekom drugom ljudskom formacijom. Ona postepenom stalnom demokratizacijom društva, dokida samu sebe. Znači, ne radi
se o klasičnoj diktaturi kakvu svijet poznaje, i ne može se bez ograde nazivati ni smatrati diktaturom.
«Diktatura proletarijata» je posljedica stoljetne diktature kapitala i odgovor radnika na stoljetno «robovanje» i prodaju svoje radne snage za dobrobit pojedinaca-kapitalista i države, a ne za ravnomjernu dobrobit cijelog društva.
Priroda, ili Bog je stvorio čovjeka i dala mu prirodno pravo da upravlja svime što je rođenjem zatekao na zemlji-sva zamaljska bogatstva. Kad ovdje kažem čovjek, onda mislim na svakog pojedinca i na sve ljude u svijetu podjednako. Čovjek je pronalaskom određenih prirodnih zakona otkrivao sve veće mogućnosti prilagođavanja prirode svojim potrebama. Time je sve više poboljšavao kvlitetu svoga života. Dakle, prirodno i Božje pravo ljudi je da ravnomjerno i pravično upravljaju naslijeđenim i stvorenim prirodnim bogatstvima. Međutim, pojedini ljudi i grupacije su uzeli sebi pravo da sebi gomilaju dobra na račun drugih ljudi koji za njih rade. I tako je kroz historiju došlo do ovog današnjeg stadija razvoja društva, tzv., neoliberalnog kapitalizma, koji je još gori nego onaj koji je bio prije njega, jer stvara još veći jaz između onih koji stvaraju dobra, i ostaju siromašni, i onih koji ta dobra zajedno sa državom koriste i sve se više bogate. Zato je prirodno i Božje pravo radnika da upravljaju onim što stvaraju i omogućavaju sebi i drugima normalniji život uz blagostanje čitave ljudske zajednice.To je, ujedno i cilj «diktature proletarijata».
S druge strane diktatura kapitala se odvija od prvih početaka privatnog vlasništva pa sve i danas u okolnostima u kojim mi živimo. Ta diktatura je postigla određen nivo «demokracije» - parlamentrna demokracija i već ga više od dva stoljeća, u ovoj ili onoj varijanti «cementira» bez značajnih pomaka ka neposrednijim oblicima demokracije. To «građanski teoretičari» smatraju najvišim dometom demokracije i u tom smislu se konstituira i država, koja taj sistem (kapitalizma) pothranjuje i održava. U odnosima «diktature kapitala» može se razgovarati o daljnjoj demokratizaciji, ali samo dok se ne dirne u privatno vlasništvo. Ne mislim ovdje na vlasništvo za osobne potrebe-osobno vlasništvo, već na društveni odnos vlasti kapitala nad radom. Tu se radi samo o političkoj demokraciji u smislu izbora za predstavnička tijela vlasti.
A nema govora o ekonomskoj i socijalnoj demokraciji, koja je ustvari najvažniji dio «diktature proletarijata», u kojoj je odnos društvenog vlasništva dominirajući.
Ustvari, po logici stvari, u proizvodnji koja se odvija uz učešće velikog broja radnika, sva novostvorena vrijednost je «društveni kapital»-društveno, a ne privatno vlasništvo. To je i Marks matematički dokazao i do sada nitko nije to uspio «valjano» pobiti? Samo u kapitalističkom svijetu ne vlada logika, već pravo jačega koje je ozakonjeno državnim ustavom i zakonima, i smatra se nepovredivim.
Dakle, «diktatura proletarijata» je društvo u stalnoj demokratizaciji do vlastitog samoukidanja vlasti radničke klase, koja treba da prerasta u vlast građana-čitavog društva, organiziranog po interesnim grupacijama (ne u političke stranke, koje se samo smjenjuju na vlasti i održavaju sistem privatnog vlasništva u nedogled) i tako najneposrednije odlučuju o vlastitom životu i budućnosti.
To bi trebalo biti pravo ljudsko društvo gdje se može u potpunosti ispoljiti osobnost svakog pojedinca i njegove sposobnosti za dobrobit njega i čitave zajednice.
O ovome ovoliko, možda potakne napred spomenutog «vrlog doktora, povijesničara», da napiše disertaciju na temu «diktature proletarijata», pa postane pravi doktor znanosti.

Ivica Bašić, član Glavnog odbora SRP-a (10.03.2009.)

Putem ovog bloga omogućujemo svim zainteresiranima da iznesu svoja razmišljanja i stavove koji nužno ne moraju biti i službeni stavovi Socijalističke radničke partije Hrvatske.

Ako želite objaviti tekst, pošaljite ga na e-mail: srp@srp.hr

Neprimjereni komentari bit će uklonjeni!

Dobrodošli na blog Socijalističke radničke partije Hrvatske!